Što volim u Srbiji dvostruke
aršine, pa se tako i oko stripera podiže mnogo prašine. Pitam se sada, šta je
onda Go-Go igračica? Aham, da, znam... Na odseku za valcer najtalentovanija
plesačica. Svi se nešto uvijaju, samo se kao u čitalačkim udruženjima pronalaze
i zaista uživaju. Volim te za javnost definisane forme, a unutar žita spušta se
ispod svake kulturne norme. Kako se samo montiraju životi. Volim ići u
galerije, diviti se tamo nekoj slici i njenoj misterioznoj lepoti. Pa se onda
javna debata na temu pravi, ali da se pre svega sam odlazak u galeriju u prvi
plan stavi. Gle potom čuda velikoga, šta se ćaše i ko to uđe u galerije naše. Tek
poneko... I kako su nam onda puste te iste galerije? Biće da su posetioci, ubrzo
nakon, oboleli od malarije. To su ljudi kojima gore navedeni striper smeta, ne
visi u galeriji pa je zato valjda laka meta. Dalje.. Izvin’te molim vas, sluša
se samo muzika ozbiljna, kad ono međutim... Generacije i generacije mladih svakodnevno
tone, ubžurbanim koracima hitaju na splav da se nekoj novoj Grandovoj ikoni
poklone. Tešim se, što se makar od Grandovih nam parada, sa osmehom na licu
strada. Srećni bre ljudi, dovoljno im samo da vide pevaljkine grudi. Oprostite
mi što taj isti splav vidim kao javnu kuću, gledajući aktere njene od muke puć’u.Vrištim
u sebi i duša me boli kad vidim ko su današnjoj deci idoli. Dalje... Tu je i
horda urbanih likova, koji su odgovorni za pojavu nekih mi misaonih tikova. Kad
mi počnu sa slengom, kao da pričam u Kineskom centru sa Fu Čengom. Probaj
opštiti normalno, urbanluk odmah dobija na snazi, jer ruralni momenat mora u
korenu da se gazi. Na kraju konverzacije zavlada potpuni muk, veliki urbanista,
a još nije obrao iz dupeta mu odavno svenuli praziluk. Prevideo čovek da mu je
sezona prošla, još kad mu je porodica s’početka sedamdesetih, sa sela u veliku
prestonicu došla. I takvima je striper meta, jer njihovim ’alternativnim’
shvatanjima umnogome takođe ozbiljno smeta. I dobro ta public varijanta mi je
jasna, ali ova virtuelna mi zato totalno strašna. Srećom njihovom, na
društvenoj mreži lek za sve nedostatke leži. Tu ciljano kreiraš lik i delo,
svoje pravo ja sahranio si uz sve počasti i sebe dostojno opelo. Za početak
jako je bitno kakva ti je profil slika, jerbo lepotom svojom treba da oduševiš
tamo nekog „nepoznatog“ lika. Gleda se i lista prijatelja, zašto? Pa znate
kako, slika rumenog i od zdravlja zadriglog rođaka sa sela nikako da iskoči
negde ne bi smela. Naglasio si da ti je poreklo gradsko, prednost odmah imaš
ako je tom prilikom Beogradsko ili pak Novosadsko. Ako si u nekom periodu van
zemlje studirao i posle deset godina, na profilu vidim da te njihov
gradonačelnik još sa spiska počasnih gradjana nije izgurao. Kako je tebi dobro,
živiš u Americi, a svako malo vidim te na Bajlonijevoj pijaci. Ima se, može
se... Ko to kaže da ne postoji Neidentifikovani Leteći Objekat. Pa ta njegova
preletanja, Amerika-pijaca, kapiram da je u pitanju neki Nasin strogo poverljivi
projekat. U opise ’razno’ pročitane knjige dodajemo, jer tu mudre misli na
kilograme prodajemo. Onda pod utiskom knjige, na wall-u njihov status pritisak
mi momentalno digne. Pročitao si dvesta knjiga kažeš i u startu znam da lažeš.
Glagol radnje i rečcu NE nisi odvojio, kako makar to, posle tolikog čitanja,
nisi usvojio. Formalno težiš ka što višem nivou, što se meri brojem kulturnih
događaja na koja te svakodnevno zovu. Naravno ni na jedno otići nećeš, ali je
bitno da to uredno u svoje opise ’mećeš’. Strogo se paziti mora i šta se
šeruje, sve što nije visokoumno kao Rapidom komarci se rasteruje.
Da vidimo sada pravo stanje
stvari......koja bi realno sliku o tebi mogla ozbiljno da kvari.
Kada svet oko tebe utihne, tada
se tvoje iskonsko ja kao feniks iz pepela uzdigne. Čim nestanu javnosti oči,
ništa te više ne koči. Uz hitove Mite Kite (Mile Kitić) možeš slobodan biti, lagano
se opuštati, a da se ne moraš kriti. Ipak krišom ćeš otići u neku od kafana,
gde ćeš dozvoliti da ti poslednji hit Harisa Džinovića srce slama. Naravno na
putu do kafane uočio si galeriju novu, sutra ćeš na netu ti biti glavni i
hvataćeš na foru, Ovaj put idite bez mene, kažeš, nisam čitao dva dana, već
osećam kako mi mozak vene. Ulaziš u kafanu, kad eto ga i ovaj iz Amerike. Ma
nek čeka Amerika cela, morao je časkom doleteti, jer nostalgija ubija za onim
jednim metrom njegovoga sela. Kad kafana kaže kraj, odlaziš u neki klub, ulaziš
u isti i zauzimaš poziciju uz neki stub. Tu je još jedino ostalo mesta za
stajanje.. Potom uzimaš piće i počinješ veselo da skačeš. Snimaš muškarce, oni
Go-Go igračicu i od muke dođe ti da zaplačeš. Ti gledaš u njega, on u nju i tu
završavate priču svu. To je danas tako i to zna svako. Svi ti koji se iza maske
kriju, glavni su i sa njima se sve bitku biju. Udate žene valjda ne bi smele, a
sve bi muškarce i dalje jednako htele. Mahom ih i imaju. Priču o poštenju mi na
netu pritom svakodnevno serviraju i tada me opako nerviraju. Ovi što se
poznavanjem književnih dela na netu diče, u kafani najčešće prvi do poveljake od
početka pa do kraja pesmu peva da ne kažem viče. Ovi urbani što obilaze samo
centre sa kulturnim dešavanjima, mozak mi na netu delju, potekao od poštenog
seljaka, a sad ga gledam i vidim genetski modifikovanog selju. To provereno
znam, jer se nekim čudom dogodi da i njega pesma pogodi ’Kuće male krečeno u
belo, takvo mi je nekad bilo selo’. Dakle vi fini, pametni i mudri što je
problem, ako sam za 8. mart i stripera zauzela niski start. Recimo to ovako, hoću
uz zvuke svirača da za promenu gledam muškog Go-Go igrača. Verujte to ne znači
da knjige ne čitam, ali eto dokona sam nešto večeras pa sam poželela vas da pitam.
Нема коментара:
Постави коментар